Wednesday, October 29, 2008

Dogadjaj usred nistavila

I sad se jasno secam osecaja kad sam negde krajem osnovne skole plivao u nekakvom jezeru, prilicno mutnom, i kad sam zaronio na mozda tri metra dubine, i nasao se okruzen mutnom vodom sa svih strana. Bukvalno ni svetlo nije dolazilo ni sa jedne strane, bilo je difuzno i slabo. Naravno, tu je gravitacija da mi kaze kuda da isplivam, ali taj osecaj, sa svih strana sve isto, i homogeno, to mi je bilo tako jako da i sada mogu da se vratim u taj trenutak. I to mi je postalo lajt motiv za mnogo godina. Zimske noci kada su pahulje tako guste da se na sve strane vidi samo tackasta belina, mrkli mrak u seoskoj kuci, kad se nadjes nasred sobe i vise ne znas kuda su vrata. Imam i neki rukopis, davno pocet, gde sam na takvim situacijama pokusao da organizujem roman. Ako ga ikad i nastavim, tesko da ce moci da se poredi sa narodnom pesmom Magla padnala na dolina, gde se kao pozadina uzima isto takvo nistavilo, i u njega se smesta ta neverovatna slika igre muskog i zenskog, klica zivota pod svetlom emocije, suvi poetski genij.


Magla padnala v dolina
(narodna pesma iz vranjskog kraja)


Magla padnala v dolina,
od njuma se niso ne vidi,
samo jedan grm zelen,
grm zelen.
Pod njim mi lezi terzijce,
terzijce, mlado komsijce.

"Terzijce, mlado komsijce, terzijce,
da mi sasijes 'eleceto:
so arsin da go ne meris,
so noskiti da go ne rezes,
so igla da go ne bodes,
od oko da go sasijes,
od oko da go sasijes!"

"Bozano, momo bogata, Bozano,
ce ti sasijem 'eleceto,
al' da mi umesis pogaca:
kroz trepki brasno da sejes,
so s'zi da go zamesis,
na grudi da go razvijes,
so dusa da go ispeces,
so dusa da go ispeces!"

Friday, October 24, 2008

Velika braća i male seke

Један од најјачих утисака, кад сам први пут летео са аеродрома Схипхол ми је био чек-ин шалтер Ел-Ала: сав застакљен, по пет шест специјалаца са аутоматским пушкама са обе стране, лавиринти тракама образованих стаза којима се до њега долази, озбиљни људи у оделима који стално улазе и излазе. И јутрос сам коначно задовољио радознаост. Уђеш кроз лавиринт док не завршиш и слепом рукавцу. Ту чекаш да те покупи безбедњак који те интервјуише: знаш ли неког у Израелу, да ли те је неко контактирао у вези с путем, да ли носиш нешто што ти је неко дао, или што си купио у продавници а да ниси отварао... Мој интервју је прилично кратко трајао, али је дуго трајало проверавање пасоша: узео ми пасош и отишао негде на једно пет минута, можда и више; после се извињава, каже – ретко виђа пасош Југославије, па је морао да га провери.

На чек-ину ме сека пита дал хоћу да летим следећим летом, јер је овај пребукиран, дали би ми одмах 400 евра кеша заузврат. Једна ствар ме спречава: тамо ме чекају две колегинице да заједно таксијем идемо са тел-авивског аеродрома до Јерусалима – ако се не појавим, морале би да мењају план. Онда помислим: звучи као архетипска прича – ради пара променим лет, и са другим авионом одлетим у ваздух на погрешан начин. Има та народна мудрост да не треба мењати план, да се треба држати свог пута. А опет, има и она где Алах Муји шаље чамце, а он одбија, чека да га Алах спаси. Можда су ових 400 евра управо позив да променим лет. И тако се све сведе на нашу причу "ако узмеш, кајаћеш се, ако не узмеш, кајаћеш се још више". И стварно, ево сад се кајем (још више) – што нисам прихватио. 400 евра, то је летовање. Или, нови лаптоп. Или ар плаца у неком селу доле у Србији.

Е сад треба да се јавим на гејт Г10 ради нове безбедносне провере. Тамо чекам пола сата док на мене дође ред. Срећан сам што немам чекиран пртљаг, ту је највише муке, све се вади, све се носи на хемијску проверу (машине које узму узорак и испитују присуство супстанци које се користе за експлозивне направе), све пролази кроз неке огромне скенере, десет пута веће од обичних аеродромских, све се објашњава, отпакује. Док ми прегледа ранац, након што ми је узео узорке са одеће и обуће, ја седим иза паравана, не видим шта ради. Кад је завршио, сакупља нас десетак који смо готови и води нас право на гејт. У групи је и једна женска особа необично пивлачне спољашњсти. Никад се не деси да нека таква седне до мене, можда ће овај пут, награда за одбијање новца.

Преко реда нас уводе у гејт, и сви се некако групишемо поред шалтера за укрцавање. Са шалтера прозивају неко име, и женска особа необично пивлачне спољашњсти из наше групе се прене и приђе. Нешто је питају, размишља, смеје се, и пристаје. Чујем како пита шта сад, они јој кажу да сачека новац, па онда са једним службеником иде по свој пртљаг. Док стјуардеса мени цепа бординг карту, њој броје 400 евра, и она одлази са неким момком у униформи, и са осмехом од-ува-до-ува.

Седим на свом седишту, укрцавање још траје – кроз пролаз гужва. На крај реда долази човек који више личи на службено лице него на путника. Оригинал официр тајне службе из филма, потпун стереотип: округла ћелава глава, плав, чврсте грађе, неутралног лика. Пробије се кроз гужву, фино, не гурајући се, и пружи ми нешто. У исто време збуњен препознајем да је у питању моја картица за бежични интернет, питајући се откуд код њега, и читам с његових усана, јер говори без гласа, шеретски се смешећи: "It's yours. Security. Have a nice trip." Хвала најлепша Велики Брате.

Sunday, September 28, 2008

Satira

Noam Chomsky u Counterpunchu povezuje geopolitiku Amerike i Rusije u Gruziji sa Kosovom i Krajinom. Ima naravno mnogo takvih poredjenja (kao i agresivnog odbijanja da se uporedjuje) medju raznim levicarima po svetu, ali je Chomskyjeva pozicija retko dosledna - jos od pocetka rata u Jugoslaviji:

Towards a Second World War
Aghast at the atrocities committed by US forces invading the Philippines, and the rhetorical flights about liberation and noble intent that routinely accompany crimes of state, Mark Twain threw up his hands at his inability to wield his formidable weapon of satire. The immediate object of his frustration was the renowned General Funston. “No satire of Funston could reach perfection,” Twain lamented, “because Funston occupies that summit himself... [he is] satire incarnated.”
It is a thought that often comes to mind, again in August 2008 during the Georgia-Ossetia-Russia war. George Bush, Condoleezza Rica and other dignitaries solemnly invoked the sanctity of the United Nations, warning that Russia could be excluded from international institutions “by taking actions in Georgia that are inconsistent with” their principles. The sovereignty and territorial integrity of all nations must be rigorously honored, they intoned – “all nations,” that is, apart from those that the US chooses to attack: Iraq, Serbia, perhaps Iran, and a list of others too long and familiar to mention.
The junior partner joined in as well. British foreign secretary David Miliband accused Russia of engaging in “19th century forms of diplomacy” by invading a sovereign state, something Britain would never contemplate today. That “is simply not the way that international relations can be run in the 21st century,” he added, echoing the decider-in-chief, who said that invasion of “a sovereign neighboring state…is unacceptable in the 21st century.” Mexico and Canada therefore need not fear further invasions and annexation of much of their territory, because the US now only invades states that are not on its borders, though no such constraint holds for its clients, as Lebanon learned once again in 2006.

Ostatak teksta u Counterpunchu (ima i pristojan prevod na Pescanikovoj stranici)

Wednesday, September 10, 2008

Pritisak

Sedim danas u kantini, rucam, i dolazi kolega, prijatan, stariji, fin covek, miran, pomalo stidljiv. Redovni profesor, prilicno ugledan u lingvistickim krugovima. Hans. Cesto jede u isto vreme kad i ja, i tad posedimo, popricamo, pogotovu sto se bavi slicnim stvarima. Ja jedem supu, on otvara mleko, i kaze:
- At the class today, around eleven, I felt such a strong pressure, - i pokazuje rukom negde ka kuku - so I said to the students, sorry guys, I really have to do it.
Nisam sasvim siguran sta je tacno morao da uradi, niti sta ja na to treba da kazem, pa odgovaram kako je nezgodno, bas na pola dvocasa. A on nastavlja:
- But it was OK, I didn't fart too loud, and it didn't smell too bad.

Wednesday, June 4, 2008

Na samitu o gladi u UN

Prekjučerašnji samit o gladi u Ujedinjenim Nacijama mi je prizvao omiljenu epizodu Top Liste Nadrealista kada rukovodstvo rudnika štrajkuje gladju tokom pregovora sa radnicima koji traže bolje uslove za rad. Direktor na kraju pregovora kaže: "Ajmo svi sad po jedan sendvič pa na štrajk gladju".
Novine su pristojno ispratile samit i večeru, sa sve blagom ironijom u vezi sa jelovnikom za zvanice.


Leaders feast on Italian fare during hunger summit

Victor Simpson - Associated Press

ROME (AP) — For presidents and premiers at summits, delicacies washed down by fine wines are all part of the agenda.

But the puff pastries with corn and mozzarella, pasta with pumpkin and shrimp, and rolls of thinly sliced veal served up Tuesday at a U.N. conference on fighting hunger were a contrast to bleak accounts of starving people around the world.

The menu was in French but the fare was strictly Italian, served in a dining room at the headquarters of the U.N. Food and Agriculture Organization.

The repast was accompanied by a chilled white wine from Orvieto in the hills of Umbria north of Rome.

"It's pretty standard stuff," said FAO spokesman Nick Parsons, describing the meal as "pleasant, light and nutritious."

For decades, the FAO has striven for a sober culinary touch since an embarrassing moment during a similar summit called in 1974 amid a food crisis and oil shock.

The foreign minister of Bangladesh, which had suffered a severe famine, addressed a nearly deserted conference hall as most of the delegates nibbled on canapes at a nearby cocktail party.

Commentators howled hypocrisy.

But in Rome, one of Europe's premier gastronomic capitals, it's hard to deliver a spare meal — and while they are here delegates will be eating such specialties as cheese mousse, parmesan risotto and lemon mousse with raspberry sauce.

The top delegates — heads of state and government — were invited to the luncheon in a special dining room. Everyone else ate in the cafeteria.

"Leaders can eat what they want as long as they take decisive action to deliver the policies and the aid in agriculture that is needed to ensure that poor people who are suffering from high food prices are helped," said Alexander Woollcombe, a spokesman for the British aid group Oxfam.

The FAO headquarters was intended to be a ministry for running World War II dictator Benito Mussolini's African conquests, but the regime collapsed before the building was finished and it was later turned over to the U.N. agency.

The FAO luncheon was not the only food game in town for delegates.

Premier Silvio Berlusconi was co-hosting a state dinner Tuesday evening with U.N. Secretary-General Ban Ki-moon at Villa Madama, a Renaissance villa.

Berlusconi aides said they planned what they call a "Tricolore menu" — a meal that evokes the green, white and red of the Italian flag and has become a standard of formal dining under the patriotic premier.

For the Tuesday dinner, guests were being served pasta with pesto, cheese and tomatoes, a beef steak with a tricolore side dish of vegetables and pistachio, and vanilla and strawberry ice cream.

The wines, of course, will be Italian, as well as the after dinner drinks — grappa and limoncello.

Friday, May 30, 2008

Durlan - Ararat

Juce sam bio na rodjendanu jedne Ruskinje, Cedine drugarice. Preko Cede. Prvi put je video u zivotu. I ceo dogadjaj je vredan detaljnog opisa, ali ja cu ovlas, a onda na Durlance. Bilo desetak ljudi, i osim jedne Holandjanke koja je ostala pola sata, samo Ceda i ja nismo maternji govornici ruskog. Naravno, pilo se mnogo, i po ruski - za svaku rundu neko mora da kaze zdravicu, duhovitu ili prosto toplu, ali nesto mora da isprica. Donekle je islo vino (ja sam i do kraja na vinu ostao), a Rusi, ili bolje da kazem Sovjeti, su svi do jednog presli na viski-kolu, nema vise votke s pivom kao u vremena soc-realizma.

Prvo se okupilo sedam-osam Rusa, tj. s jednim izuzetkom Ruskinja, a posle jedno dva sata dosla su i tri Jermena. Ruben, Robert i Maksim. Do Jermena, celo drustvo je bilo u laganom, tihom fazonu, u skladu sa dobrim obicajima nase holandske zajednice. Ali Jermeni su uneli nesto novo. Nemoguce je opisati moje iznenadjenje kad sam shvatio da su Jermeni ustvari Durlanci. Sva trojica su kao da su prenesenni sa Durlana i nekako naterani da pricaju ruski. Dobro, ovo drugo bi tesko islo, prvo sto kog ce be ti da nateras, a drugo sto ruski ipak treba nauciti nekako. Ali to je neverovatno, upoznao sam ljude raznih kultura, i vrlo je upecatljivo pravilo da svi imaju svoju specificnost, nema dve iste kulture, nema dva ista ponasanja. Osim Durlanaca i Jermena.

Prvo sto se desilo kad su dosli, je da su na sav glas cestitali rodjendan, upoznali se sa svima, i onda je Ruben odrzao zdravicu za slavljenicu, ali glasom za celu kafanu. Holandjani za susednim stolom su negodovali, ali tiho i fino, progundjali, zapusili prstima usi demonstrativno, ali ko ce to da primeti, kad covek ima toliko toga da kaze, i to jasno i glasno. I odmah sam prepoznao Durlance u njima. mozda i pre nego sto su proogovorili, na ruskom. Sve, od fizickog izgleda, frizura, lica, vratova, oblacenja, do grimasa, obracanja, "Brate, ti znas da bih ja za tebe sve, brate. Ti znas da ja tebe volim iz srca!"- sa sve hvatanjem za srce i grljenjem, i ljubljenjem brata, ali onim durlanskim ljubljenjem, sa puno znacaja, sa privlacenjem bratove glave, pucenjem usana, i kratkom razmenom pogleda.

Ruben je od onih govorljivih, zabavnih, sto dize atmosferu, omanji, veseo, vedar, mangup kog svi vole i cekaju njegovo misljenje. Robert je otprilike bilmez klasican, glupa faca, zarasla kratka kosa, retka, ali duz celog vrata, raste na napred, glup pogled na pola kapaka, i ona mangupska cutljivost (osim sto me je u jednom trenutku molecivo pitao da nece da nas izbace). Maksim - kovrdzava kosa sa uljem, alkatraz osisana, on je lepotan u drustvu, crnpurast onako, juzno-italijanski tip, sa kukastim nosem i bradicom od nekoliko dana ukrojenom. On prica pomalo, ali iskljucivo sa devojkama. Maksim je odmah seo pored Olge, slavljenice, i posle pet minuta su se ljubili i vatali svom snagom. A Olga je svoja prica. Rosava, debelih i jakih nogu, sa isturennim krupnim sisama, carapama sa cipkanim ruzama, na haltere koji vire ispod suknje (odnosno suknja doseze blizu njih). Uvek se u kafanama posvadja sa kelnerima, jer ima ruski ohol stav i izivljava se, tako da nije propustila da to i sinoc uradi.

Nas su veoma voleli jer smo Srbi, i rekli su da prate sve oko Kosova, i da su uvek tu za nas, Srbe.

Na kraju je Olga platila ceo racun, jedno 350 evra, a pritom sam je ja prvi put video na rodjendanu, nisam joj cak ni cestitao ko covek. Nije imalo smisla pokusavati, ni insistirati, da se ucestvuje - tako se radi po ruski.

Wednesday, May 28, 2008

Собаки в метро (Psi u metrou)

O ponasanju moskovskih pasa-lutalica.

Like human commuters, this city's stray dogs can often be spotted traveling on the subway, waiting patiently for a train to pull in and its doors to slide open.

In Soviet times, dogs were barred from Moscow's metro. Today, however, they are so common there -- curling up on empty seats, nuzzling their neighbors, lounging in stations -- that there is even a Web site devoted to them: www.metrodog.ru.

A tiny group of zoologists study Moscow's stray dogs and how they're adapting to a rapidly changing city. Among them is Alexei Vereshchagin. He set out to study wolves -- "such a romantic creature," he says -- but as science funding crumbled with the Soviet government, he couldn't.

So the 31-year-old, rust-bearded Mr. Vereshchagin started studying strays instead, and loved it. "The behavior of stray dogs is like theater," he says.

As the number of cars in Moscow has exploded, and their speed increased from the days of Soviet clunkers, strays have learned to cross the street with pedestrians. They can also be seen occasionally waiting for a green light. (Dogs are colorblind, so researchers theorize they recognize the shape or position of the walking-man signal.)

ostatak teksta Marka Schoofsa iz Wall Street Journala

Thursday, May 22, 2008

Istok i Zapad

Terry Eagleton u Guardianu


These days the conflict between civilisation and barbarism has taken an ominous turn. We face a conflict between civilisation and culture, which used to be on the same side. Civilisation means rational reflection, material wellbeing, individual autonomy and ironic self-doubt; culture means a form of life that is customary, collective, passionate, spontaneous, unreflective and arational. It is no surprise, then, to find that we have civilisation whereas they have culture. Culture is the new barbarism. The contrast between west and east is being mapped on a new axis.

The problem is that civilisation needs culture even if it feels superior to it. Its own political authority will not operate unless it can bed itself down in a specific way of life. Men and women do not easily submit to a power that does not weave itself into the texture of their daily existence - one reason why culture remains so politically vital. Civilisation cannot get on with culture, and it cannot get on without it. We can be sure that Williams would have brought his wisdom to bear on this conundrum.

pogledaj ceo tekst

Saturday, May 3, 2008

We Tell Stories

Kako bismo mi rekli "storytelling"? Može valjda da se prevede kao pripovedanje - nabasao sam na ovu priču na 3quarksdaily - okvir za pripovedanje je Google Earth, što se sjajno slaže sa mojim polu-štreberskim karakterom.
U digitalnoj ediciji We Tell Stories je šest priča, a stavljam link ovde za prvu, 21 steps.

Tuesday, April 8, 2008

in/ex

U matematici i filozofiji, pa cak i u filosofiji, figurira dualizam ekstensionalnog i intensionalnog. Vezuje se za svaki izraz, od jezickog do matematicke formule. Iz ekstensionalnog ugla, vazna je samo konacna vrednost izraza, ono na ste referise, ili velicina kojom rezultira, ili istinosna vrednost, prema oblasti. Iz intensionalnog ugla, vazno je pre svega kako se do toga dodje, vazan je sam izraz. Jedan od prvih koji se ovim dualizmom ozbiljno pozabavio je Frege, otac savremene matematike, logike i semantike. Svakodnevni primer koji daje je zvezda vecernjaca u odnosu na zvezdu zornjacu. I jedno i drugo je Venera, isti objekat. Ali dva razlicita izraza. Ekstensionalno govoreci, "zvezda vecernjaca je zvezda zornjaca" je tacan iskaz. Intensionalno - nije. Nije isto. Ili u matematici: 2+2 u odnosu na 24/6. I jedno i drugo vredi 4. Ekstensionalno - isto je, 2+2 = 24/6. Intensionalno - nije, postoji intensionalna matematika, u kojoj ne vazi 2+2 = 24/6. I postoje i ekstensionalni i intensionalni formalizmi, sistemi - i u logici, i u matematici, i u semantici. Prosto, to je izbor koji se mora naciniti pre nego sto se krene u gradjenje formalnog sistema. Npr. prirodni jezik se u nekim aspektima mora tretirati intensionalnim formalizmima, jer zelimo da budemo u stanju da se bavimo razlikama izmedju izraza "onaj sto lici na engleskog trgovca tekstilom" i "Slobodan u svakom smislu Marjanovic". A opet, semantika ponekad treba da bude ekstensionalna, da bi npr. anafore mogle da se vezuju za antecedente. I tako, i jedan i drugi aspekt imaju znacajne domene primene, ima i mesovitih sistema, ali oni su uvek smese a ne legure, da iskoristim terminologiju hemije, uvek ostaju razdvojeni.

Meni se nekako taj dualizam dobro vezuje za dualizam izmedju zapadne i istocne kulture. Zapad ima ekstensionalni pristup: vazno je sta nesto trenutno predstavlja za mene, samo konacna vrednost, povrsinska. Nije vazno kako si do necega dosao. 50 evra je 50 evra, dal je zena za njih tri dana prala kupatila ili se pola sata jebala sa musterijom pod crvenim svetlom - isto je. Postoji jaka paralela izmedju pragmatizma i ekstensionalnog. A istok je intensionalan. Vazno je kako se do necega dolazi. I kao najdrasticnja, ili najfatalnija razlika u tom smislu - razlika u identitetu. Na istoku - identitet coveka, etnikuma, kulture, izvodi se iz vremena i mesta, iz istorije - kako je nesto nastalo, koji su mu preci, i iz geografije - koji prostor zaprema, i u kom kontekstu se taj prostor nalazi. Na zapadu, identitet je ono sto sada vidis. Ono sto mozes da identifikujes na licu mesta. Danas sam pravoslavan, sutra mogu biti budista, te dve stvari jedna s drugom nemaju nikakve veze. Danas sam Srbin, sutra mogu biti Norvezanin. Nema veze. Danas sam hetero, sutra mogu biti sodomo - nema veze. I ja ovo govorim bez ikakvog vrednosnog suda. Obe stvari imaju svoje prednosti. I - nema prelaza iz jedne u drugu, mogu se praviti smese, ali ne legure. Ne moze intensionalac postati ekstensionalac, ne da mu istorija. Ne moze ni ekstensionalac postati intensionalac, jer ce istoriju i geografiju, i samu intensionalnost, doziveti ekstensionalno.

Samo ostaje Slobodan Marjanovic da zivi jednom nogom u jednom, drugom u drugom svetu.

Thursday, March 27, 2008

Moze li neko da voli dvanaest ljudi u isto vreme?

Pozajmljeno od Pond Culture, hvala Vule.

"I think I love twelve men.

Frankly, I am surprised that neither Dr. Phil nor Maury Povich have invited me onto their shows to talk about it.
Because it’s not something I hide.
My close friends know about it. So does my girlfriend.
She can accept it. So I hope you can too.
The twelve men that have led me to this place of unholy perversion comprise the dozen that suit up for the Golden State Warriors.
For most news outlets, the Golden State Warriors is a basketball team that plays in the NBA and with your heart."

ostatak teksta o ljubavi prema 12 ovde

Saturday, March 22, 2008

Charles Simić o nezavisnosti Kosova

Charles Simić (rodjen 1938. u Beogradu), od 2007 američki Poeta Laureate, piše o nezavisnosti Kosova i odmereno predstavlja američkoj javnosti političku scenu u Srbiji.

The Troubled Birth of Kosovo

The decision of the United States, Great Britain, France, Germany, and a number of other countries to break with international law, which regards the territorial integrity and sovereignty of states as sacrosanct, and to permit Albanian separatists in Kosovo to declare independence from Serbia was an act so extraordinary in international relations that it had to take place outside the United Nations, where its illegality would have been hard to justify. The excuse given for this initiative is that the ethnic cleansing and humanitarian catastrophe caused by Serbia in 1999 exempted the countries that hurried to recognize Kosovo on February 17, 2008, from the rule stipulating that international borders can be changed only with the agreement of all parties.

After congratulating the Kosovars on their independence, Secretary of State Condoleezza Rice explained that this was to be "a special case," the sole exception ever to the rule of territorial integrity of nations under international law, and that separatists elsewhere ought not to look upon this act as a precedent. Spain, Portugal, Greece, Slovakia, Malta, Bulgaria, and Romania—nearly a third of the member states of the European Union—were unimpressed by her explanation and have so far refused to recognize Kosovo. They also doubt that the brutal treatment of Kosovars by former Serbian President Slobodan Milosevic is the only reason for the United States' decision. As is almost always the case when it comes to the Balkans, a local dispute has been used by the great powers to advance their own national interests, which have little to do with the desire to have justice done.

"Had Kosovo declared its independence two years ago, when the Russians barely cared about what was going on in the Balkans, the process would have been easier," an Albanian wrote to The Boston Globe the other day. He's right. The Serbian loss of Kosovo was inevitable, not because Serbs do not have legal and historical rights to the province, but because Albanians, after their own turn at ethnic cleansing since 1999, outnumber them there ten to one and have no intention of being ruled by them ever again. Moreover, a lot of Serbs know, though they won't say it publicly, that having two million Albanians who hate your guts under the same roof is not a sensible option.

Pročitajte ostatak teksta iz The New York Review of Books.

Friday, February 22, 2008

Planovi

Ovde su linkovi do PDF fajlova Ahtisarijevog plana (skraceni Report of the Special Envoy of the Secretary-General on Kosovo's future status, i nezvanicni prevod Comprehensive proposal for the Kosovo Status Settlement) i do rezolucije 1244.

Friday, January 18, 2008

Glamur protiv Mačo (Glamour Vs Macho)

Da li je glamur ženski ekvivalent muškoj mačo kulturi (zanemarujući ili ne estetski momenat)?

Nekoliko stavki koje možda izražavaju taj odnos - u svakoj rečenici reč glamur se može zameniti rečju mačo:
- Glamur je društveno priznata vrednost (u odredjenoj eposi).
-
Glamur je uvek strategija moći.
- Glamur predstavlja silu koja
dominirajuću društvenu strukturu čini privlačnom, u isto vreme je snažeći.

Još o glamuru u odmerenoj analizi jednog transvestita.

Thursday, January 10, 2008

Jos o druzenju sa Holandjanima

Holandjani uopste ne poznaju pojam iskrenog interesovanja za coveka. Oni se interesuju za sebe, za svoje interese, za zajednicu i njene interese, ali za drugog coveka nikako - nimalo. Kad pricaju sa drugim covekom, to je zato sto je to deo propisa, deo pravila kako se ponasati da bi zajednica funkcionisala. I tako i razgovaraju. Bez radoznalosti, emocije, postavljaju pitanja, govore sale, sve kao u nekom razgovorniku, nekom kratkom uputstvu kako voditi drustveno-funkcionalne razgovore. Ne postoji nista sto bi neko mogao da uradi da izazove iskreno interesovanje Holandjanina za sebe kao coveka. Recimo da se odnekud pojavi Osama bin Laden, sedne pored Holandjanina, i nasmesi mu se prijateljski, kaze da je dobro raspolozen i da bi voleo da kaze Holandjaninu sve sto ovoga interesuje, cista srca. Holandjaninu ni na kraj pameti nece biti neko interesovanje tipe: dobro, sta te jeodvelo na taj put, sta su tvoji pogledi na smrt ljudi, na Ameriku, na zene, na knjizevnost, kako ti je u dusi - nista od toga ni na kraj pameti. Razgovor ce biti isti kao sa bilo kojim drugim covekom koji bi dosao i prijateljski se nasmesio: kako si, kako s je na poslu, kako si odabrao bas taj posao, bas hladno ovih dana, prijatan vikend. Ali zato, kad neko ucini nesto sto se ne uklapa u pravila dfunkcionalnog ponasanja u zajednici, Holandjanin ce biti prvi da pritrci i da ti spocita kako si uradio to i to, i kako je to lose, i kad bi svi tako radili... I kad bi svi tako radili, to je prva misao s kojom Holandjanin srece drugog. I jedna od svega nekoliko.
Creative Commons License
Neodinamika by Arsenijevic and Mitrovic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License.