Friday, May 30, 2008

Durlan - Ararat

Juce sam bio na rodjendanu jedne Ruskinje, Cedine drugarice. Preko Cede. Prvi put je video u zivotu. I ceo dogadjaj je vredan detaljnog opisa, ali ja cu ovlas, a onda na Durlance. Bilo desetak ljudi, i osim jedne Holandjanke koja je ostala pola sata, samo Ceda i ja nismo maternji govornici ruskog. Naravno, pilo se mnogo, i po ruski - za svaku rundu neko mora da kaze zdravicu, duhovitu ili prosto toplu, ali nesto mora da isprica. Donekle je islo vino (ja sam i do kraja na vinu ostao), a Rusi, ili bolje da kazem Sovjeti, su svi do jednog presli na viski-kolu, nema vise votke s pivom kao u vremena soc-realizma.

Prvo se okupilo sedam-osam Rusa, tj. s jednim izuzetkom Ruskinja, a posle jedno dva sata dosla su i tri Jermena. Ruben, Robert i Maksim. Do Jermena, celo drustvo je bilo u laganom, tihom fazonu, u skladu sa dobrim obicajima nase holandske zajednice. Ali Jermeni su uneli nesto novo. Nemoguce je opisati moje iznenadjenje kad sam shvatio da su Jermeni ustvari Durlanci. Sva trojica su kao da su prenesenni sa Durlana i nekako naterani da pricaju ruski. Dobro, ovo drugo bi tesko islo, prvo sto kog ce be ti da nateras, a drugo sto ruski ipak treba nauciti nekako. Ali to je neverovatno, upoznao sam ljude raznih kultura, i vrlo je upecatljivo pravilo da svi imaju svoju specificnost, nema dve iste kulture, nema dva ista ponasanja. Osim Durlanaca i Jermena.

Prvo sto se desilo kad su dosli, je da su na sav glas cestitali rodjendan, upoznali se sa svima, i onda je Ruben odrzao zdravicu za slavljenicu, ali glasom za celu kafanu. Holandjani za susednim stolom su negodovali, ali tiho i fino, progundjali, zapusili prstima usi demonstrativno, ali ko ce to da primeti, kad covek ima toliko toga da kaze, i to jasno i glasno. I odmah sam prepoznao Durlance u njima. mozda i pre nego sto su proogovorili, na ruskom. Sve, od fizickog izgleda, frizura, lica, vratova, oblacenja, do grimasa, obracanja, "Brate, ti znas da bih ja za tebe sve, brate. Ti znas da ja tebe volim iz srca!"- sa sve hvatanjem za srce i grljenjem, i ljubljenjem brata, ali onim durlanskim ljubljenjem, sa puno znacaja, sa privlacenjem bratove glave, pucenjem usana, i kratkom razmenom pogleda.

Ruben je od onih govorljivih, zabavnih, sto dize atmosferu, omanji, veseo, vedar, mangup kog svi vole i cekaju njegovo misljenje. Robert je otprilike bilmez klasican, glupa faca, zarasla kratka kosa, retka, ali duz celog vrata, raste na napred, glup pogled na pola kapaka, i ona mangupska cutljivost (osim sto me je u jednom trenutku molecivo pitao da nece da nas izbace). Maksim - kovrdzava kosa sa uljem, alkatraz osisana, on je lepotan u drustvu, crnpurast onako, juzno-italijanski tip, sa kukastim nosem i bradicom od nekoliko dana ukrojenom. On prica pomalo, ali iskljucivo sa devojkama. Maksim je odmah seo pored Olge, slavljenice, i posle pet minuta su se ljubili i vatali svom snagom. A Olga je svoja prica. Rosava, debelih i jakih nogu, sa isturennim krupnim sisama, carapama sa cipkanim ruzama, na haltere koji vire ispod suknje (odnosno suknja doseze blizu njih). Uvek se u kafanama posvadja sa kelnerima, jer ima ruski ohol stav i izivljava se, tako da nije propustila da to i sinoc uradi.

Nas su veoma voleli jer smo Srbi, i rekli su da prate sve oko Kosova, i da su uvek tu za nas, Srbe.

Na kraju je Olga platila ceo racun, jedno 350 evra, a pritom sam je ja prvi put video na rodjendanu, nisam joj cak ni cestitao ko covek. Nije imalo smisla pokusavati, ni insistirati, da se ucestvuje - tako se radi po ruski.

Wednesday, May 28, 2008

Собаки в метро (Psi u metrou)

O ponasanju moskovskih pasa-lutalica.

Like human commuters, this city's stray dogs can often be spotted traveling on the subway, waiting patiently for a train to pull in and its doors to slide open.

In Soviet times, dogs were barred from Moscow's metro. Today, however, they are so common there -- curling up on empty seats, nuzzling their neighbors, lounging in stations -- that there is even a Web site devoted to them: www.metrodog.ru.

A tiny group of zoologists study Moscow's stray dogs and how they're adapting to a rapidly changing city. Among them is Alexei Vereshchagin. He set out to study wolves -- "such a romantic creature," he says -- but as science funding crumbled with the Soviet government, he couldn't.

So the 31-year-old, rust-bearded Mr. Vereshchagin started studying strays instead, and loved it. "The behavior of stray dogs is like theater," he says.

As the number of cars in Moscow has exploded, and their speed increased from the days of Soviet clunkers, strays have learned to cross the street with pedestrians. They can also be seen occasionally waiting for a green light. (Dogs are colorblind, so researchers theorize they recognize the shape or position of the walking-man signal.)

ostatak teksta Marka Schoofsa iz Wall Street Journala

Thursday, May 22, 2008

Istok i Zapad

Terry Eagleton u Guardianu


These days the conflict between civilisation and barbarism has taken an ominous turn. We face a conflict between civilisation and culture, which used to be on the same side. Civilisation means rational reflection, material wellbeing, individual autonomy and ironic self-doubt; culture means a form of life that is customary, collective, passionate, spontaneous, unreflective and arational. It is no surprise, then, to find that we have civilisation whereas they have culture. Culture is the new barbarism. The contrast between west and east is being mapped on a new axis.

The problem is that civilisation needs culture even if it feels superior to it. Its own political authority will not operate unless it can bed itself down in a specific way of life. Men and women do not easily submit to a power that does not weave itself into the texture of their daily existence - one reason why culture remains so politically vital. Civilisation cannot get on with culture, and it cannot get on without it. We can be sure that Williams would have brought his wisdom to bear on this conundrum.

pogledaj ceo tekst

Saturday, May 3, 2008

We Tell Stories

Kako bismo mi rekli "storytelling"? Može valjda da se prevede kao pripovedanje - nabasao sam na ovu priču na 3quarksdaily - okvir za pripovedanje je Google Earth, što se sjajno slaže sa mojim polu-štreberskim karakterom.
U digitalnoj ediciji We Tell Stories je šest priča, a stavljam link ovde za prvu, 21 steps.
Creative Commons License
Neodinamika by Arsenijevic and Mitrovic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License.