Tuesday, August 16, 2011

Tajna Uspeha

http://www.njuz.net/novak-dokovic-otkrio-tajnu-svog-uspeha-fanovi-prenerazeni/
"BEOGRAD, 4. novembar 2010, (Njuz) – Fanovi Novaka Đokovića i dalje ne mogu da dođu sebi nakon izjave koje je slavni teniser dao u intervjuu za časopis „Gloria“ prethodne nedelje. Na pitanje o tome šta misli da je tajna njegovog uspeha, Đoković je odgovorio: „Jednim malim delom možda talenat, ali devedeset devet posto uspeha sigurno čine rad, treninzi, disciplina i velika odricanja“. Komentari, pisma čitalaca, i pozivi na linč nekadašnjeg idola mladih i dalje pristižu od besnih bivših obožavalaca. Razlog tome je razočarenje koje su mnogi osetili nakon što se otkrilo da Novakova tajna zapravo leži u napornom višegodišnjem radu umesto u talentu, sreći, ili bogom danom daru."

Bez pretenzija da se poredim s Đokovićem, sećam se da u osnovnoj školi nisam bio naročito ponosan na uspeh u školi i na takmičenjima, ali jesam bio ponosan na to što sam i jedno i drugo postizao bez ikakvog samostalnog rada. Na dodatnoj nastavi iz matematike, bilo je dece koja su radila po sto zadataka nedeljno, a pred takmičenje i više. Mene je nastavnica jednom odstranila (pa zatim tiho vratila) jer nisam donosio nijedan. Jednom sam čak smislio i prevaru: u velikoj i dopola popunjenoj svesci za dodatnu nastavu uradio deset zadataka i zatim svake nedelje cepao stranicu s poslednjim zadatkom i dopisivao po jedan novi. Na kraju sam se uverio da je nastavnica sve vreme znala da to radim, šta god bilo njen rezon da se pravi da ne primećuje. Ali uz sav nerad, na samim dodatnim časovima, gotovo svaki zadatak bih uradio prvi, i pokupio većinu poena koje nam je nastavnica davala. Nije mi bilo teško da budem najbrži kad uglavnom zadatke nisam ni postavljao, kamoli pisao čitav postupak - u glavi bih izračunao rezultat, nažvrljao neki sumnjiv red formula i odneo da pokažem. Drugi su učili da rade, da to što nauče primene u mnogo komplikovanijim proračunima, a ja sam se igrao kviza. I bio ponosan.

Bio sam ponosan na to što ništa ne radim, a opet sam najbolji. Tj. tako sam ja sebe video. Valjda je to svedočilo da sam pametan, jer kod nas pametan znači upravo to - biti u stanju da rešiš problem bez mnogo znanja i razmišljanja. Odnosi se na ono sa čime smo rođeni. A biti ponosan na ono sa čime si rođen, na ono što si dobio bez ikakvih sopstvenih zasluga, blago rečeno, etički je problematično. Jedno opravdanje za taj moj stav je što sam bio dete. Drugo je što ni taj obrazac ponosa nisam sam izmislio, već sam i njega dobio u okviru kulturnog lanč-paketa uz majčino mleko i nakon njega.

Naša je kultura, kao što kaže i linkovani i citirani članak, prožeta obrascem: ponosan sam na ono što ja imam, a drugi nemaju, a da za to ne postoji nikakav razlog osim kosmičke nepravde (karma na stranu). Ako sam za nešto morao da se trudim, da zapnem, da istrajem, da nešto žrtvujem, to i nije neki uspeh, to je čak možda znak blage izopačenosti. Zbog duboke kulturne ukorenjenosti ovog obrasca, iako ne volim to svoje ponašanje o kome pišem, moram da prihvatim da je ono bilo izraz socijalne inteligencije: ono mi je omogućilo da očuvam i čak donekle razvijem svoje talente, a da pritom ne budem negativno društveno obeležen.

Palo mi je napamet nekoliko stvari koje su dobrim delom omogućene postojanjem ovakvog obrasca. Npr. bogata deca bogatih roditelja koja svoje bogatstvo ne doživljavaju kao odgovornost da ga sačuvaju i uvećaju pametnim i dobro promišljenim postupanjem, već kao nagradno putovanje kroz moć i aroganciju koje smo dobili jer nas roditelji vole i za koje ne znamo koliko traje, i o tome i ne razmišljamo. Ljudi sa puno talenta u jednoj ili više oblasti koji sebe doživljavaju kao neuspešne u svakoj dimenziji svog života, i to uglavnom zato što nikad ništa nisu ozbiljno ni pokušali, već su na samom početku odustajali ili menjali planove. Opšti nedostatak inicijative i čekanje da nam neko (roditelji, država, međunarodna zajednica) reši probleme i obezbedi ono što nam je neophodno (sve sa odličnim opravdanjima: nemamo para ni posla, društvo je korumpirano, politika je nepravedna - kao da ovi uslovi važe samo za nas).

Želim da budem jasan da nikako ne mislim da je ovaj obrazac ekskluzivna osobina našeg društva. Ima ga u mnogim kulturama, naročito onim 'južnjačkim'. Takva je recimo i priča o Izrailju, izabranom narodu, ili hrišćanska dogma da se ne može spasiti niko kome igra istorijskih, kulturoloških i epizodnih okolnosti nije obezbedila da bude kršten u odgovarajućoj crkvi i po odgovarajućem obredu.

Ali zašto jedan krajnje iracionalan obrazac tako duboko i stabilno prožima (i) našu kulturu? To što je iracionalan mu sigurno ne smeta, kulturni obrasci su često iracionalni. To ga spašava i logičke i etičke provere. Ali nešto mora i da ga drži u životu. Meni se čini da tu glavnu ulogu igra jako naginjanje našeg društva kolektivnom polu na skali između kolektivnog i individualnog. Od ljudi se u našem društvu očekuje da najveći deo svog života vode u samoj zajednici. Kada o nečemu mnogo mislite, na tome mukotrpno radite i za to ponešto žrtvujete, onda dobar deo tog rada provedete sami sa sobom, onda ste posvećeni tome (i sebi), a ne zajednici, društvenom životu, i lagano ćete gubiti na socijalnoj performansi i kompetenciji, da bi relativno bryo naišli na opšte društveno prezrenje, a vremenom i izolaciju. (Izuzeci su kada je način da postignete ono do čega vam je stalo pretežno socijalan, što uglavnom podrazumeva razne vidove korupcije, ili kada je vaš rad prepoznat u nekom kontekstu širem od vašeg neposrednog društvenog okruženja, pa vas vaša zajednica odjednom opet prigrli kao člana.) Tako, uspesi postignuti radom i odricanjem ne mogu biti socijalno verifikovani. Ostaju jedino uspesi koji dolaze sami od sebe, oni koje postižemo ni krivi ni dužni.
Creative Commons License
Neodinamika by Arsenijevic and Mitrovic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License.