Antonela Riha oštro kritički prokomentarisala odluku studenata da se nakon razgovora sa predstavnicima Organizovane kriminalne grupe ne održe konferenciju za štampu već da javnost obaveste saopštenjem i putem društvenih grupa: Hajde, saberite se, ovo je smešno. Zapravo, nije . Javnost se podelila između treba im još neko vreme gledati kroz prste i svako uvek mora da bude podložan kritici. Ova podela pokazuje nekoliko ozbiljnih problema naše političke situacije i naše (političke) kulture.

Pre
svega, podela pokazuje da se kritika shvata kao osuda i odbacivanje. Kritika je
po definiciji konstruktivna. Ona koristi najdirektnije ideji koja je predmet
kritike (jer predmet kritike je uvek apstraktan, koliko god za njega vezivali
konkretne osobe, institucije ili pojave), a samim tim posredno i nosiocima kritikovane
ideje i celoj zajednici. Iznošenje stava koje nije konstruktivno – nije kritika.
Nemam sumnji da Riha jeste želela da bude konstruktivna, i da je samim tim iz njenog
ugla iznela kritiku. Mislim takođe da većina onih koji u njenom stavu prepoznaju
napad, a ne kritiku, čini to na pogrešnim osnovama. Ali mislim i da njen stav,
uprkos njenoj nameri, formulacijom i efektom nije bio (samo) konstruktivna kritika.
Pod
pogrešnim osnovama imam u vidu tribalističku kulturu. Onu koje se na Balkanu nikad
nismo rešili, a koja je u današnje vreme dodatno pojačana globalnim trendom.
Ako jedna osoba izrekne ocenu o nečemu što je učinila druga, pogotovu javnu, i ta ocena nije pozitivna u svim svojim delovima, to se shvata kao izraz
egzistencijalnog neprijateljstva. I ne samo jedne osobe prema drugoj, nego svih
relevantnih grupa kojima prva pripada prema svim grupama kojima pripada druga.
Dodatni
problem je što malo ljudi raspolaže veštinom i disciplinom da kritiku izrekne
na odgovarajuć način. Pod odgovarajućim načinom pre svega mislim na jasno
odricanje statusa autoriteta i apsolutnog arbitra. U normalnim okolnostima, ovo
ne bi bilo neophodno, podrazumevalo bi se da takvo nešto ne postoji. Ali u
našoj je kulturi i to da kritikuje samo onaj ko računa da opravdano nosi takav autoritet
da je njegova kritika ujedno i konačna presuda. Većina komentara u takvom svetlu i predstavlja,
eksplicitno ili prećutno, Rihin stav (formulacije tipa sa novinarskog Olimpa).
Jezik njenog tvita to podržava. I to sasvim neadekvatno situaciji.
Zašto
mislim da Riha neopravdano uzima poziciju arbitra i iznosi neprimereno jako
formulisan stav? Jer ne mogu da nađem način da ga razumem, a da ne moram da
zaključim da je izrečen bez razumevanja prirode studentskog pokreta, njegove
osnovne ideje, koja mu je ujedno i najdalekosežniji cilj: direktne demokratije. Jako
direktne. I neophodnosti da se, bar zasad, takva demokratija realizuje u nekompatibilnom političkopravnom
sistemu zasnovanom na predstavničkoj demokratiji.
Studenti moraju da traže načine da odlučuju na multiplenarnom nivou, ali da ipak imaju predstavnike u institucijama, u vidu poslanika, kasnije i u izvršnoj vlasti. Ovo zahteva, između ostalog, minimizaciju ovlašćenja svih tih predstavnika: oni iznose i realizuju stavove plenuma, a ne svoje stavove. Pravi prostor demokratije su plenumi, Skupština je nametnuti kompromis koji treba rešiti.
Kada situacija
nosi otvorene varijable, i kada se one razreše u toku situacije na način koji
se nije mogao predvideti, kao što je to verovatno bio slučaj na konsultacijama sa Organizovanom kriminalnom grupom, prirodno je da predstavnici studenata ne znaju kakav
će stav zauzeti plenumi o slici stečenoj u razgovoru, pa time ne mogu ni da održe konferenciju za štampu.
Da,
ovo je u suprotnosti sa vrednostima predstavničke demokratije: novinari moraju
da dobiju pravovremenu direktnu informaciju, i da budu u prilici da postave
pitanja i dobiju odgovore. Ova neophodnost se ne prenosi, bar ne na isti način, u direktnu
demokratiju. U najmanju ruku zahteva drugačiju prioritizaciju, pa i rekategorizaciju tipa informacije i
tipa izvora koji spadaju u žižu novinarskog interesovanja. Uz i dalje jednako
relevantne informacije o ekonomskim, obrazovnim, kulturnim i drugim parametrima funkcionisanja države, relevantan postaje rad plenuma,
ne i stav njegovog predstavnika, tamo gde funkcionisanje sistema zahteva da ih
bude. A plenum je sporiji od pojedinca.
Zato
je, kada vlast bude formirana, i plenumi se oslobode pritiska organizovane
kriminalne grupe, kada je uklone iz vlasti i ukinu joj kontrolu medija, važno da
njihov rad bude otvoren za javnost. Kako nije realno da u dogledno vreme državno
uređenje pređe na direktnu demokratiju, ovo će biti jako osetljiv korak. Dok
god plenumi nemaju direktnu kontrolu vlasti, već moraju da se uklapaju u
predstavničke mehanizme, ti međukoraci funkcionisanja vlasti otvaraju osetljiv
prostor uticaja interesnim grupama.
Jasno je da nosioci projekta direktne demokratije moraju da razreše ovakve probleme, odnosno da je potrebno bolje rešenje za kašnjenje informacija i mogućnosti da novinari postave pitanja i dođu do informacija koje smatraju relevantnim, a koje ne moraju biti deo pisanog saopštenja. Rihin stav je prava kritika u smislu da ukazuje na ovu potrebu.
Ono
što mu nedostaje, iznenađujuće za novinarku ogromnog iskustva, visoke
stručnosti, proverene etičnosti, jeste konstruktivnost formulacije. Nije da
studenti neće razumeti poruku. Još manje da će se istopiti od oštrine tona. Ali
prevideti materijal koji osornost komentara daje organizovanoj kriminalnoj
grupi u čijim su rukama i dalje sva vlast i gotovo svi mediji, i posegnuti za
takvom oštrinom uprkos očitim preprekama koje dolaze od prirode plenumske demokratije – nije osobina kritike. Kao ni nedostatak
razumevanja koje pokazuje za kompleksnost zadatka i veličanstvenost cilja.
Ovo se može tumačiti kao nesmotrenost, ili kao perspektiva etabliranog novinarskog autoriteta. Može se tumačiti i kao politički stav: veliki broj ljudi je zahvalan studentima na oslobođenju od mafije, ali smatra da sad treba da predaju palicu strankama dosadašmnje opozicije, i državu vrate u prostor neoliberalnog političkog sistema. Oštra reakcija na probleme koji izviru iz hibridnosti spoja direktne i predstavničke demokratije je jedan od očiglednih načina te borbe.
Šta god bilo slučaj, reakcije, pogotovu one koje događaj stavljaju u funkciju partikularnih interesa, precenjuju, a neke i pokušavaju da uvećaju nanesenu štetu. Ukoliko iz ove epizode naučimo sve što
možemo, ta šteta je beznačajna u odnosu na korist. Vratimo se zato
konstruktivnosti, radimo na svom kapacitetu da mišljenje, uključujući kritiku, iznesemo na konstruktivan način, i usredsredimo se na složena pitanja koja se otvaraju i na pouke koje se
kristališu. Nije vreme za opuštanje.

0 comments:
Post a Comment