Saturday, January 23, 2010

Malo sam pripit

'Pripit', ili cesce 'malo pripit' (mnogo cesce nego 'pijan' ili 'malo pijan') su opisi za sopstveno stanje tokom pijanstva, ma kako tesko to pijanstvo bilo u momentu govora. Cak vazi da je opis 'malo sam pripit' obrnuto proporcionalan tezini pijanstva. Dok god moze da se odrzava razgovor u (sirim) okvirima pristojnosti vazi opis 'malo sam pripit', po pravilu propracen ne toliko suptilnim osmehom. Taj osmeh koji bi u treznom stanju bio nazvan 'umilnim', posto je u pijanstvu uslovljen slabijom kontrolom duha i tela te zato nevesto i naivno izveden, upravo odaje tesko pijanstvo.

Sledeceg dana ili kasnije tokom dana pre spavanja, u trenutku sagledavanja - pred samim sobom ili pred bliskom osobom - prethodnog, pijanog stanja, cuje se: 'Bio sam pijan' ili 'pijan sam kao letva/bulja/cuskija'. Razlika u kvalifikovanju stanja tokom i posle pijanstva signalizira da je govornika tokom pijanstva sramota sopstvene alkoholisanosti i da to pokusava da saopsti, ali istovremeno saopstava da se dobro oseca i zeli da i drugi to znaju. U kombinaciji sa 'umilnim' osmehom navedene reci signaliziraju da se radi o tezem pijanstvu, ali pijanac se oseca odlicno - a zbog "male pripitosti" izaziva simpatije kod sagovornika.

Bliska osoba ce isto tako, sa simpatijama ili sa pomirenoscu, govoriti o pijanstvu bliske osobe u trecem licu: "Malo je pripit/a" (a ne "pijan/a je kao stoka), cak ce bliska osoba biti iskrenija u opisu i reci ce cesto "malo je pijan/a", ali opet umanjivsi kvalifikaciju. Tek ce se u prepricavanju koristiti realistican opis: "Bio je pijan kao...".

Jednako funkcionise pijana komunikacija u engleskom jeziku: "I'm a little tipsy" (ili a little drunk). Ovde bi 'a little' moglo da se okarakterise kao nepotrebno, pleonazmicno - koliko i 'malo' u srpskom, ako pripit oznacava umanjenje kolicine pijanosti, kao sto to cini 'tipsy'. Obe reci bi zapravo trebalo da oznacavaju predpijano stanje, ali potreba da se predpijanost saopstava ne postoji - tek kad sam tresten pijan kazem malo sam pripit.

Tuesday, January 19, 2010

Svetosavlje

Kad pitate srpskog nacionalistu šta je najsvetiji sadržajni kvalitet srbstva, oni će vam navesti svetosavlje. A ako ih pitate šta je to svetosavlje, oni će vam reći: pravoslavno hrišćanstvo srbskog stila i iskustva. Pravoslavlje prilagođeno srbskom nacionalnom biću. A ako ipak potražite nešto konkretno umesto definicija, neki primer, važan element pravoslavne hrišćanske vere koji se u svetosavlju razlikuje u odnosu na odgovarajući pandan kod Rusa, Grka ili Rumuna, primer nećete dobiti.

Nema boljeg izvora za sadržaje svetosavlja od samog svetog Save - njegovog života i njegovih reči. Od svetog Save su nam, uz četiri spisa vezana za uređenje društvenog života: tri tipika za tri srpska manastira i Zakonopravilo (Nomokanon), ostali žitije svetog Simeona, Savinog oca Nemanje i, posredno, u dve verzije, beseda koju je sveti Sava održao u manastiru Žiči prilikom ustoličenja svog brata Stefana za kralja. O svetom Savi znamo prevashodno iz dva žitija, Teodosijevog i Domentijanovog, te iz nekih drugih, daljih izvora. Osim ovoga, sveti Sava je za sobom ostavio nekoliko manastira, među kojima najznačajniji Hilandar, koji je ustanovio zajedno sa svojim ocem Stefanom Nemanjom, u monaštvu Simeonom. Kako se onda rekonstruišu osnovni ciljevi i pogledi svetog Save u oblasti religije i države na osnovu onoga što znamo o njemu?

Sva tri tipika koje je sveti Sava sačinio za srpske manastire pretežno su prevodna dela - prevodi starijih vizantijskih tipika koji su u to vreme već bili obrasci i koristili se u manastirima širom hrišćanskog sveta. Zakonopravilo je takođe prevod, u ovom slučaju pravnih spisa akumuliranih tokom vekova postojanja Istočnog rimskog carstva. U oblasti vere, sveti Sava energično radi na doslednom pristajanju uz vizantijsku crkvu i uz dogmu definisanu na vaseljenskim saborima, odnosno uz crkvu koja predstavlja jasno definisanu i organizovanu instituciju koju vodi etablirana intelektualna elita tadašnjeg sveta. Radi ovoga, on u ime srpske države raščišćava sa bogumilskim i drugim sektama kojih se mnoštvo širilo ovim krajevima još nekoliko narednih vekova. Pre njega, država njegovog oca je varvarska mala država bez pravnog i crkvenog uređenja. Društvo je plemensko, nema razvijenih institucija države, a religija se svodi na šarolike grupe hrišćanskih propovednika i dominantno pagansko nasleđe. Sveti Sava upoznaje Vizantiju, uviđa njenu civilizacijsku naprednost, i pokušava da na državu svoga oca, i kasnije brata, preslika obrasce koje otkriva kod starijeg i uređenijeg suseda. Njegov prvi cilj je da mladu državu čije je vladarske porodice član izvuče iz civilizacijskog i tehnološkog zaostajanja i učini je državom koja se razvija u korak sa kremom tadašnjeg civilizovanog sveta. Dominantne note civilizacije kojoj sveti Sava stremi su njeno pravno uređenje - Vizantija je država uređena na principima rimskog prava, i njena religija - vizantijska crkva ima naprednu, rafiniranu, razrađenu, jasnu dogmu, nasuprot mističnim i opskurnim sektanskim učenjima.

Drugi cilj svetog Save je da srpsku državu uvede u red civilizovanih i uređenih država na međunarodnom planu. Da je nametne kao ravnopravnog člana ove 'međunarodne zajednice'. Na svoja dva hodočašća, sveti Sava posećuje stare, ugledne hrišćanske manastire, gde stiče poznanstva sa vodećim crkvenim misliocima, i uticajnim članovima crkvene hijerarhije, kojima se predstavlja kao dobar poznavalac svetootačkih učenja, odan crkvi, čovek plemenitog porekla koji se odrekao ovosvetovnog blaga radi duhovnosti i rada za crkvu. Naročite kredite dobija za borbu protiv bogumila, odnosno za uspostavljanje svetootačkih tumačenja hrišćanske vere kao državne religije u Nemanjinoj Raškoj državi. Kod njih radi na svojoj stvari: podršci za osamostaljenje srpske crkve od vizantijske, a time i priznavanje državne ravnopravnosti. Važan korak na ovom putu je i izgradnja Hilandara, kojom Nemanjići stupaju na tle Svete gore, svojevrsne diplomatske prestonice vizantijskog komonvelta.

Sve u svemu, sveti Sava nije tražio srpsku verziju pravoslavlja. Naprotiv, u vreme pre dubljeg dogmatskog raskola, pravoslavlje je za njega značilo vernost patrističkim učenjima, jedinstvenoj dogmi koja važi za čitavu crkvu, i koju takvu, bez ikakvih odstupanja, treba prihvatiti i praktikovati. I ne može se rabiti za ksenofobne izolacionističke ideje ekstremnog konzervativizma i nacionalizma, jer su njegovi ciljevi za srpsku naciju i državu bili krajnje moderni i internacionalistički.

Monday, January 18, 2010

Sumorna Nedelja

Svako zna pesmu Gloomy Sunday, bar u nekom izvođenju, od Billie Holiday preko Diamande Galas do Heather Nove. Prva verzija na engleskom je valjda ona Paula Robesona. A prvi ju je na mađarskom pevao Rezso Seress, mađarski pijanista i pevač, koji ju je i napisao.

U Mađarskoj pesma ima reputaciju suicidne, napisana u vreme ekonomske depresije i susreta posleratne apatije sa iskrama novog rata, sa melanholičnom melodijom lišenom nade, i dve jednako mračne verzije teksta. Postoji priča da se ogroman broj ljudi ubio u nekoj vezi sa pesmom: s njom kao neposrednim povodom, ili s njom u pozadini, ubio se čak i sam njen autor Seres; smatra se da je ovo urbana legenda, donekle deo promocije same pesme na zapadu, ali mi moji prijatelji Mađari kažu da nije bez osnove, odnosno svako od njih zna za poneki slučaj iz sopstvenog okruženja. Neću mnogo da mrsim, samo sam hteo da kažem da mi je drago da je pesma nastala u okviru male nacije i kulture doživela da joj malo koja stvar može konkurisati u broju muzičkih velikana koji su je izvodili. I da to pritom svakim svojim taktom zaslužuje. Meni najbolje zvuči original, jer ima to neko zaglušivanje kraja fraze, fraza se ne razvija do kraja, dovrši je slušalac (a i najjednostavnija je), ali evo još nekoliko meni omiljenih izvođenja (uz već navedene tri): Elvis Costello, Sinead O'Connor, Bjork, Venetian Snares (remix BH), Sarah McLachlan.

Saturday, January 16, 2010

Molitva

Uvek su u odrastanju važniji oni što ukazuju na alternativu normama nego oni koji nas podučavaju ispravnom i srednjem. Pod uslovom da potonji preovladavaju (inače ništa nije alternativno). Jedna takva živopisna niša mog detinjstva je moj teča Momčilo, čija je strast, i izvor vrednosnih parametara, bilo sve ono što spada u narodnu medicinu, paramedicinu, alternativnu medicinu, i što se sa njima dodiruje. U njegovoj kući na svakom koraku su ležali primerci Zdravlja i Eliksira, ispred kuće su se sušile pečurke, špajz pun tegli matičnjaka, mleča, propolisa, polena, i poneka trenutna aktuelnost, npr. kombuha, neki homeopatski lek, ili sok od ceđene cvekle, šargarepe, jabuke i limuna, sa dodatkom meda. Od nekog vremena, teča je visoko cenio i molitvu, i svakom preporučivao da se s vremena na vreme pomoli, makar tek molitvu gospodnju. Jednom se pozdravljamo s njim, a on će, mojoj ženi: "Snajke, moliš li se?", jednim tonom koji bi priličio pitanju "Snajke, odmaraš li se?" ili "Snajke, jedeš li voće?" - sa presupozicijom pozitivnog odgovora kao neupitnog i jedinog normalnog. Kako je ovo došlo u mojim tridesetim, u mojim je očima sa tečinih interesovanja odavno bio pao veo tajanstvenosti, a njega obično zameni veo komičnog. Komično doživljavanje netrivijalnih stvari pak povlači promišljanje, tim pre što je teča bolestan, na samrti, pa me to tera u retrospekcije i rezimiranja.

Kakva molitva? Prva pomisao: sebična molitva. Daj mi Gospode zdravlja, sreće, šta mi već nedostaje, ili mi je visoki prioritet. Daj da položim ispit, dobijem posao, ozdravim, dobijem na lutriji. Sebična molitva nije molitva. Molitva je nešto što je Bogu milo, sebičnost, naročito ka materijalnim stvarima, to nije. Dobro. Onda molitva za drugog. I to ne materijalna: daj Bože da taj i taj živi dobrim životom. Da veruje u tebe. Da ide u crkvu. Nešto manje, ali ipak sebično: biramo nekog ko je nama drag, i za koga je vezana i naša dobrobit, makar samo emocionalna. Da ne pominjem što tražimo od Gospoda ono što se od njega ne traži: svako od nas bira da li će se mu se prikloniti ili ne, u tome je suština hrišćanske crkve. Hajde onda da tražimo nešto za samog Boga: da se slavi ime tvoje, da dođe carstvo tvoje, da bude volja tvoja na zemlji kao i na nebu. Ovome je već teže prigovoriti, ali opet mi nešto smeta. Kako tražimo od Gospoda nešto što je za njega savršeno lako, samo kad bi hteo, ali je suština u tome da neće. On nama daje slobodu da modelujemo svoje ponašanje, a naše je da se potrudimo da to učinimo po njegovom liku. Mi treba da se svojim delanjem potrudimo da se sve ovo desi, a ne Bog. Sve je, dakle, u redu, ali nije u pitanju molitva, već iskazivanje namere, odlučnosti, želje da sami nešto postignemo. A šta možemo da zaista molimo? Idemo u samu srž: pomiluj nas; spasi nas grešne. I ovde isplivava najdublji problem: ako je po volji Božjoj da uradi ovo ili ono, pogotovu ako smo se mi sami svojim ponašanjem, kretali u tom smeru, molitva je suvišna. Ako nije, onda ima prostora da molimo, ali onda to znači da molimo za nešto što nije u skladu sa Božjom voljom i našim životom. Sa jedne strane, to pokazuje našu odlučnost da napravimo jedan izbor, što je moguća dobra svrha, ali sa druge - svedoči o tome da umesto da taj izbor posvedočimo svojim životom, mi skvičimo i plačemo.

Sve izgleda drugačije ako malo zarotiramo sliku. Ako se molitva ne obraća zaista Bogu, već se forma obraćanja Bogu koristi za obraćanje samome sebi. Za formulizaciju, u jeziku, i time eksternalizaciju, našeg izbora, naše odluke, onoga što želimo za sebe, i onoga što želimo da svojim životom postignemo. Harmoniju ovakvog tumačenja molitve kvari drugi jedan kamen temeljac hrišćanske vere, metafora drveta saznanja. Kada jednom stignemo do ovog zaključka, postanemo svesni da je obraćanje Bogu ustvari MacGuffin, i forma za nas više ne radi.

Friday, January 15, 2010

Prestajem da pusim

Majka je najavila da ce se ove godine penzionisati, doslo je vreme. Pridruzuje se tako drustvu velikana koje cine i Mark "The Shark" Spitz, Alberto "El Caballo" Juantorena i Julius "Dr. J" Irving. Ima jos do tog momenta par meseci, samo sto je vec nagriza mogucnost nepodnosljive dokolice - blagi angst je sve jaci sto je bliza zvanicna mirovina.

Krecu usiljena premestanja namestaja po kuci, kuju se planovi koje nove biljke u basti da se sade, pa onda i kuda da se putuje. Volela bi da dodje do Njujorka u dogledno vreme, a i ja se nadam da ce to biti sto pre, mnogo bih voleo da me neko od mojih poseti.

Jedna stvar vodila je drugoj, stize mi rodjendanska cestitka sa porukom od matere da joj je sad pravo vreme da ima unuke. Ja odmah odgovorim da ce pre brat Zoran tim putem. Otac se nikad u tom smislu nije izjasnjavao, a i ja nisam o deci mnogo razmisljao - mada je malo nedostajalo da nastane zakonski okvir.

Medjutim, po cestitci podje misao i lagano narasta, pa odlucim da prestanem da pusim. (Imam u duvankesi jos samo za tri pljuge, posle mi je zdravlje vaznije; radim i sklekove da budem u formi.) Dvaput sam ranije tako prestajao, i jeste da sam oba puta bio istrajan bar desetak meseci, pocinjao bih leti ponovo.

Sad sam cvrsto namerio da ne pusim vise, a nacuo sam davno u familiji, ako prica nije apokrifna, da se i matera odrekla cigareta pre nego sto sam ja bio u planu.

Thursday, January 14, 2010

Obrade (prikupio i objavio Dejan Milojevic Mocart)

U davna vremena mladosti (pet piva u sebe), voleli smo da obradjujemo prominentne tekstove: refrene pesama, naslove filmova ili knjiga, slogane, sentence. Idealno je bilo promeniti što manje, samo jedno slovo, i dobiti verziju koja može da učini neki efekat. Dejan Milojević Mocart, frontmen legendarnog niškog benda Triput, je prošle i ove godine na FBu prikupio nešto takvog materijala. Mnogo toga je zaboravljeno (npr. nekoliko Šumarevih obrada koje su do skora mogle da se vide u Mocartovoj zbirci), a od onog što je ostalo ja ovde pravim mali izbor. Kao što je red, kao u svakoj antologiji, najzastupljeniji autor u izboru biće upravo antologičar.
Pristao sam biću smešno voće (Šumar)
Ružice, Ružo, Ruška, zapet sam ko puška, sve zbog tebe radiću,
danju noću, i neću da biram, al da prosperiram! (moja skromnost)
Oprosti, izvini, znam da nikad neću biti tvoj čovek koji te voli prijatelj je prijatelja mog! (Bokerini)
...čovek koji me voli prijatelj je moj (Milgor)
Ko to širi vreće, i sakuplja smeće? To je lepa Mara, kći starog đubrara. (moja malenkost)
Ja se često rasprdim i stanem za vrata,
pa sve prdim i prdim, po dva, po tri sata. Pitaju me i otac i sestra i mama: 'Šta je tebi, Evice?' Ja ne znam iz srama. (Nataša Milivojević)
Ajmo u ćivot, završava noć, ajmo polako, tako. (moja skromna malenkost)
Umri, muški. (moja malena skromnost)
Kolko košta kad unutra skačem? (Nataša Milivojević)
Try to hold me down, you can't stop me now, I paid my booze! (ja)
Polet je nasilje, nedoučeni Dane; nebo je dato pod napolicu Lazi. (Mocart)
U svetu postoji jedno carstvo, u njemu samuje drugarstvo. (ja)
Na kanjonu Tito stoji, gleda ranjene, na kanjonu Tito stoji i doručkuje (opet ja)
Kupuj, kupuj, srećo moja
srce mi se steže, kupio sam mnogo puta noćas je najteže. (Mocart)
Uz maršala Tita, punačkoga sina,
nas neće ni pakao smest! (ja)
Nova godina, tucam pobratima, Kape dole svi, kape dole svi!!! (ja)
Ja te volim tako silno da umirem,
Ja te volim, ali neznatno. (ja)

Sunday, January 10, 2010

Simbolika

A opet, u istoj ovoj zemlji, krenem ja sad u petak za hleb, izađem iz ulice, zavijem za ugao, kad tamo: ceo trotoar pokriven golubovima. Nesto kljucaju. Kao u turističkom vodiču za neki veliki grad. Siđem ja na ulicu, da ih ne uplašim, ali je to već bilo kasno, i golubovi se razleteše. I onda vidim šta kljucaju: u uglu, uz zid kuće, raspukla crna kesa za đubre, a iz nje se izlila govna. I na još nekoliko mesta po trotoaru po gomilica žitkih govana - tragovi eksplozije. Smrdi neopisivo. Svuda naokolo trokrake govnjive zvezdice: tragovi golubijih nogu. Do danas nisam uspeo da osmislim realan scenario: zašto je neko skupio nekoliko kilograma žitkih govana u crnu plastičnu kesu i tresnuo ih o trotoar. I kakvu svest taj neko ima o svom okruženju, o zarazi, ili (kakav kontekst za pominjanje tog izraza!!!): o lepom ponašanju.

Kod kuće me dočeka poruka od mog druga Miše. Link na članak u Politici. Bez komentara. Odem na članak, i vidim da je još jedan od onih koje je ili pisao sam lik o kome govori članak, ili njegova tetka ili baka. Naš čovek taj i taj, profesor na Trinity koledžu, na Kembridžu; Novak Đoković svetske nauke (u prevodu, jedan od tri najveća aktivna naučnika u svetu?!); u naslovu piše kako čovek nadzire Veliku Britaniju, pa onda sa puno mistifikacije o grafičkoj pretrazi podataka, nnjegovoj struci, kao da se radi o spoju Kabale i vremeplova u najmanju ruku. Sa jedne strane - lepo; lepo da naš čovek ima profesorsko mesto na tako jakom koledžu, profesorsko mesto bilo gde na zapadu je velika stvar do koje se ne stiže lako, i još je u pitanju Kembridž. Sa druge strane - čemu ovako neumereno preterivanje i mistifikacija.

Tako i napišem Miši, a on mi odgovori novim linkom. I tu vidim da je dečko jako daleko od profesora, tj. da je research fellow - stažista, neko kome su izašli u susret pustivši ga da se usavršava pri jednoj ozbiljnoj instituciji. Vidim i da je u (ne naročito brojnim) radovima uvek koautor sa mnogo većim imenima, i da i sa takvim radovima nije stigao do ozbiljnih izdanja. I vidim da je sklon egzibicionizmu (osim slike na ovoj strani, i one u Politici, tu je i druga strana, za koju zahvaljujem mom drugu Čedi).

Kaže mi Miša da je napisao i komentar, jer ovakvi članci vode tome da narod u Srbiji veruje da je, što reko Amfilohije, Evropa od nas mnogo više uzela nego što nam je dala, i da smo mi Srbi ljudi jedne drugačije, za klasu više inteligencije. Ja odem da vidim komentar, i nadjem "Milos Krstic, 08/01/2010, 10:00, Svaka cast za momke" . I ja Mišu optužim da je pičkica. On ode, pogleda i sam, i poludi. Kaže: "jebote dal je moguce da su objavili samo svaka cast za momke! to je bio pocetak recenice, a nastavak je bio da takvih ima na hiljade, i da nije tačan podatak da je profesor. ne mogu da verujem. mnogo sam se iznervirao."

U međuvremenu sam i ja napisao komentar, sa sličnim sadržajem, ali bez ijednog pozitivnog dela. Tako da se moj komentar nije ni pojavio. Pojavilo se samo mnoštvo pozitivnih komentara, o tome kako će i ovaj proći kao Tesla, kako će ga zapad upotrebiti i odbaciti, kako smo mi Srbi pametniji od drugih - bravo momci, osvetlajte nam obraz, sredite ih, momci. Dakle, skupilo se, i ovde, jedno jato golubova, i kljuca li kljuca. I svako govno će ti naš golub pokljucati. Što ne znači da su naši golubovi ontološki drugačiji od drugih golubova, već da su svakakvim govnima naučeni.

Ali ostaje mi junak dana taj moderator komentara u Politici, koji uzima pravo ne samo da odbaci komentar zato što ovaj traži istinitost podataka, a nije suvi hvalospev od 24 karata, nego i da tuđ komentar prepravi po svojoj volji i okači pod imenom onog ko ga je podneo. I to se ne dešava u niškim Narodnim novinama, ni u Kuriru, već u najstarijem mediju na Balkanu, dnevnom listu od (nekad) velikog ugleda i velikih pretenzija.

Kao epilog: Miša je napisao pismo uredniku rubrike, ukazao na važnost precizne informacije i na ozbiljnost prestupa kakav je prepravljanje tuđeg komentara i objavljivanje pod punim imenom i prezimenom onoga ko ga je poslao. Da li ga je urednik pročitao ili ne - mogu samo da nagađam, znam da odgovorio nije, ni lično Miši, ni na stranicama lista.

Srpska Nova godina

Ne mislim na Novu godinu po julijanskom kalendaru. Mislim na Novu godinu u Srbiji.

31. decembar, Lidija u bolnici, treba da se porodi, vreme suncano i toplo, preko 20 stepeni. Nekako sve ide opušteno, glatko i bez stresa, sve je spremno i poznato, kako to već ide s drugim detetom. Osim što sam ja zarastao u kosu i bradu - mesec dana bez brijanja. Pošto je Nova godina, i pošto treba da dodje beba u kuću, odem lepo u berbersku radnju u komšiluku, bivšu Plavu kliniku (aka Kod Lale), ne znam kako se sad zove, na šišanje i brijanje. To valjda samo može još dodatno da me opusti.

I tako nekako i ide, osim što je osoblje berbernice najgori šljam zemaljski, trešti turbo, a oni neprestano seju šale koje ustvari nisu nikakve šale nego prekomerno i nepotrebno vulgarno medjusobno podjebavanje. Vreme je ručka, i radnja se lagano prazni, trojica berbera sede na sofama za čekanje, a samo dvoje ima mušterije. Bio sam skoro gotov kad je do vrata berbernice došao mladić u invalidskim kolicima i pitao: "Može šišanje?". Ovaj koji je mene šišao je samo za sebe coknuo jezikom i namrštio se, otprilike: samo nam ovakav jedan treba. Trojica besposlenih berbera iza mene su se pravila da ga ne primećuju. Jedan se zadubio u novine, a druga dvojica su ćutala i blenula ispred sebe. Momak je ostao neko vreme, prvo čekajući odgovor, a zatim valjda pitajući se šta se dešava, ili šta da radi. Sigurno je prošlo dva minuta pre nego što je ponovio: "Može šišanje?". Opet ništa. Posle još oko dva minuta, videći da momak ne odlazi, jedan od ovih iza mene odgovara: "Zatvaramo, gotovo. Vidi u neke drugu radnju." Onda onaj sa novinama izviruje i kaže: "Imaš naniže, jedno trista metra, u one nove zgrade, možda oni rade." Momak u kolicima je još malo postojao, okrenuo se i otišao. U istom trenutku, u radnju ulaze dvojica, bivaju vrlo uslužno primljeni, i sedaju na šišanje.
Creative Commons License
Neodinamika by Arsenijevic and Mitrovic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License.