Monday, October 22, 2007

Otvoreno pismo ministrima nauke i prosvete u Vladi Republike Srbije

(Objavljeno u izdanju lista Danas za 18. oktobar 2007. godine)

Već nekoliko godina, javnost se obasipa vestima i ambicioznim planovima o tome kako će država raditi na tome da što manje visoko obrazovanih ljudi nastavi da napušta Srbiju, i da se u Srbiju vrati što više onih koji su radno iskustvo i obrazovanje stekli u visoko razvijenim zemljama. Niko još nije ponudio statističke rezultate tog angažovanja, pretpostavljam pre svega zato što se njima ne bi mogao pohvaliti. Zapravo, nalazimo se u jeku novog talasa odlazaka: veliki broj ljudi koji su u vreme nakon Petog oktobra bili čvrsti u odluci da ostanu u Srbiji i učestvuju u građenju boljeg društva u međuvremenu je izgubio svaku nadu i sada hvata poslednjji voz za odlazak pre nego što ih godine prestignu. Neću se baviti svim katastrofalnim efektima koje ovakav tok stvari ima na društvo, već isključivo jednim od razloga zašto se to još uvek dešava. Unapred se izvinjavam što ću u jednom pasažu govoriti o sebi i rezultatima svog rada u nauci i obrazovanju, ali to je primer koji najbolje poznajem za pojavu na koju želim da ukažem.

Nastavno osoblje u srpskom visokom školstvu predstavlja izuzetno konzervativnu i zatvorenu zajednicu, veoma sklonu negativnoj selekciji, i jako plašljivu prema svakom izuzetnom kvalitetu. Stara je šala po kojoj svaki profesor bira za asistenta goreg od sebe, a univerzitet opstaje tako što se najzad dođe do profesora koji ne ume ni da oceni nečiji kvalitet, i koji pogreši i izabere genija. Ratne, totalitarne godine su ovaj proces dodatno pojačale (mnogi geniji su otišli), a tranzicija i imperativ reformi ga održavaju u najštetnijoj mogućoj fazi, dodajući na sve strah za sopstvenu poziciju i ksenofobiju. Ovo istraživaču ili univerzitetskom nastavniku povratak iz inostranstva čini noćnom morom i nemogućom misijom, koju ću pokušati da oslikam samo izdvojenim epizodama iz svog iskustva.

Čitalac može da preskoči ovaj paragraf, primivši samo osnovnu informaciju da za autorom pisma stoji značajna međunarodna naučna i nastavna karijera u oblasti lingvistike. Nakon završenih studija srpskog jezika i književnosti, tokom kojih sam biran za najboljeg studenta svog fakulteta, otišao sam na Univerzitet u Velikom Trnovu, u Bugarskoj, gde sam predavao na Katedri za slavistiku, i tokom ovog perioda magistrirao na smeru Nauka o jeziku na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dan posle odbrane magistarskog rada, otišao sam na Univerzitet u Leidenu (Universiteit Leiden), na jedan od najjačih lingvističkih odseka u Evropi, gde sam najpre završio takozvane napredne istraživačke magistarske studije, a četiri godine kasnije i doktorirao. Doktorat sam završio pre isteka doktorskih studija, što uspe tek svakom šesnaestom doktorantu u Nizozemskoj. Sada radim kao istraživač na Amsterdamskom Univerzitetu (Universiteit van Amsterdam), mentorišem rad jednog doktorskog studenta i držim predavanja na kursu teorijske sintakse. Objavio sam jedno samostalno izdanje (knjiga zasnovana na doktorskom istraživanju), dva koautorisana, i preko petnaest referisanih radova u najprestižnijim svetskim periodičkim i zborničkim izdanjima. Osnivač sam jednog međunarodnog lingvističkog časopisa i član uredničkog tima Elsevirove Enciklopedije jezika i lingvistike, najveće i najozbiljnije enciklopedije u oblasti lingvistike. Govorio sam po pozivu na Harvardu, MIT-u, UCL-u i brojnim drugim elitnim univerzitetima i institutima. Predstavljao sam svoje radove na tridesetak različitih skupova, uključujući najuticajnije lingvističke konferencije. Član sam programskih i organizacionih odbora nekoliko prestižnih naučnih skupova u oblastima od kompjuterske lingvistike, preko sintakse i semantike, do filozofije jezika, i saradnik Saveta Udruženja lingvističkih odseka i instituta Nizozemske i Belgije (LOT), tela koje između ostalog izrađuje strategiju za naučni i obrazovni rad u oblasti lingvistike u ove dve države.

Oduvek sam želeo da znanje stečeno u svetu prenesem studentima fakulteta koji sam završio. Pomisao na to koliko bi meni značilo da sam tokom studija imao sagovornika u oblasti koja me je interesovala, bila je dovoljna da neprestano tražim mogućnost da učestvujem u nastavi jezika na Filozofskom fakultetu u Nišu. Od diplomiranja do danas, ukupno više od deset puta, javljao sam se na sve konkurse na Filozofskom fakultetu u Nišu koji su odgovarali mom trenutnom zvanju. Uprkos konstruktivnom stavu dekanata i većine nastavnog osoblja na Fakultetu, mala grupa ljudi na Katedri za srpski jezik, pribegavala je i najneočekivanijim sredstvima kako bi onemogućila svaki od tih pokušaja. Bilo je slučajeva kad sam bio jedini kandidat: komisija bi napisala da jedini kandidat ispunjava sve uslove, ali da komisija zna da on zapravo želi da se bavi nekom drugom oblašću, i zato predlaže da se jedini kandidat ne primi. Jednom prilikom su članovi sa matične katedre sastavili referat koji predsednik komisije, sa drugog univerziteta, nije pristao da potpiše, pa je konkurs poništen. Jednom je komisija objasnila kako sam po formalnim kriterijumima ja najbolji kandidat, ali kako postoji drugi kandidat koji je, doslovce, “Bogom dan” za mesto za koje je konkurs raspisan, pa predlažu da se taj kandidat primi. Najmanje jednom je komisija napisala izveštaj sa netačnim podacima o prosečnim ocenama kandidata. Poslednji primer je sastavljanje komisije sa četiri člana (komisija je obično tročlana), u kojoj se nalaze tri člana izvan uže naučne oblasti (Opšte lingvistike), od kojih dva i izvan šire naučne oblasti (Savremenog srpskog jezika) za raspisani konkurs; namera je da se predsednik komisije, opet sa drugog univerziteta, nadglasa i da ukoliko se izuzme iz izveštaja – izveštaj još uvek potpisuju tri člana. Svaki izveštaj je sadržao informacije van domena rada komisije, čiji je jedini zadatak da izvesti koji kandidat u kojoj meri zadovoljava jasno određene kriterijume.

Moj se primer možda odlikuje upornošću, ali osim toga ni u čemu drugom nije izuzetan. Veliki broj ljudi ima isto iskustvo. Želim da ministrima i javnosti skrenem pažnju na to da povratak sam po sebi uključuje žrtvu: treba doći u disfunkcionalnu državu, u surevnjivu profesionalnu sredinu, prihvatiti značajno niži standard, i drastično suženje istraživačkih mogućnosti i drugih aspekata naučnog rada (manje putovanja, skupova, kontakta sa naučnom zajednicom). U isto vreme, sama regulativa stvari čini jako teškim. Ogromna prepreka je obaveza nostrifikacije diplome. Ovakvo pravilo postoji još u samo jednoj ili dve evropske zemlje, ali i tada se svodi na brzu i besplatnu formalnost (u Nemačkoj se nostrifikacija dobija za pet dana, ne plaća se, i obavlja se tek nakon što je kandidat izabran). Nostrifikacija u Srbiji košta preko pedeset hiljada dinara, često zahteva prevod čitave disertacije, i ume da traje više od pola godine. Bez nostrifikacije, strana titula u Srbiji ne važi. Uz to, način vrednovanja radova objavljenih van Srbije je proizvoljan, i obično na štetu kandidata, a komisija nikad ne uključuje međunarodne, već samo domaće članove. Iskrena namera da se podstakne povratak naučnih i univerzitetskih radnika pokazala bi se prilagođenjem regulative (npr. nostrifikaciju bi mogao da prostom proverom autentičnosti diplome vrši Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja) i ustanovljenjem tela koja bi nadgledala procese izbora, kako se ne bi čak i zakonom i statutima utvrđena pravila kršila na štetu kandidata, kome se ne ostavljaju institucionalizovana sredstva da zaštiti svoja prava. Mnoge zamlje koje manje pate od odliva kadrova, primer Španija, imaju institucije zadužene da podstaknu i olakšaju povratak iz inostranstva istraživača i univerzitetskih nastavnika, i ozakonjuju njihovu pozitivnu diskriminaciju u procesu zapošljavanja.

Naša država je već uveliko, u velikom broju oblasti, zaostala u odnosu na razvoj nauke i obrazovanja u razvijenom svetu. Odlazak obrazovanih kadrova u tom smislu bio bi pozitivna pojava, ukoliko bi se uspelo da se bar trećina onih koji odu vrati u Srbiju i uključi u privredu, univerzitete i institute. Samo fluktuacija kadrova omogućila bi istinski i brzi napredak. Zato, pozivam nadležne ministre da bez odlaganja povuku odlučne poteze ka popravljanju opisanog stanja.

Amsterdam, 21. 09. 2007.
Boban Arsenijević,
Universiteit van Amsterdam
Spuistraat 210
1012VT Amsterdam
The Netherlands

Friday, October 19, 2007

Vladimir Arsenijevic u Die Zeit

Hteo sam da pisem o ideji dodvoravanja ili ulizivanja zapadu, i kako se olako - bez ikakvog premisljanja i kriticnosti - ta sintagma poteze u Srbiji, ali sam u odugovlacenju nabasao na ovaj tekst. Prosto mi nije jasno zasto je ovako formulisan, nebalansiran i nedovoljno informisan. Ne umem da procenim gde je u ovakvim tekstovima granica izmedju oportunog pisanja i pisanja iz iskrenog ogorcenja (ili bi tu onda trebalo postaviti i pitanje: ogorcenje u vezi sa cim?).
Arsenijevicev clanak je naslovljen "Our negroes, our enemies" - sto je legitimna teza, ali sa opstim mestima razvijena na problematicno prost nacin - i ima specificnu tezinu jer je objavljen vani, ili mozda bas zbog toga nema.

Serbian writer Vladimir Arsenijevic outlines the calamitous relationship of his compatriots to the Albanians.

For all ex-Yugoslavs, but particularly for the Serbs, the Kosovo Albanians used to be simply "our negroes." Nowadays, however, they are cast as Serbia's arch-enemies – a myth ruthlessly exploited by nationalist politicians, even as negotiations take place over the future of the southern Serbian province of Kosovo, which has been under UN administration since 1999. If anyone in Western Europe asks how all this could have happened, I can tell them, for I have watched and listened to this story unfolding in my country.

The country that used to be mine, the former Yugoslavia, was ethnically and culturally extremely diverse. Marshall Josip Broz Tito used to call this diversity our Yugoslavian "melting pot." In reality, though, it was never that. After Tito's death the country's diversity was tragically instrumentalized; it became socially divided, split ethnically and culturally into sub-groups and economically into a hierarchy of better-off and worse-off regions. Post-Tito Yugoslavia thus became a proverbial European vertical.

Dalji tekst u Sign and Sight (prevod sa nemackog na engleski), a obavezno pogledajte i link do Milosevicevog govora na Gazimestanu.

Sunday, October 14, 2007

Kako se menja jezik - evolutivna paradigma

Verovatno kroz sve moguce teoretske ramove u nauci moze da se provuce evolutivna paradigma, sa manjim ili vecim uspehom. Toliko je uvrezena Darvinova ideja da se cesto uzima zdravo za gotovo, ali sjajno je kada statisticki moze da se isprati i potvrdi odredjeni model.
U ovom slucaju koji prenosi Nature, matematicar sa Harvarda ukazuje, proucavajuci istoriju engleskog jezika, na direktnu vezu izmedju ucestalosti upotrebe i odrzivosti glasovnog sklopa nepravilnih glagola.
Jos o studijama koje prate evoluciju jezika i principu da cesca upotreba znaci da ce rec kroz vreme biti manje izmenjena, u clanku iz LA Times.

Thursday, October 4, 2007

Great tits

Da li ste znali da...?
je 'great tits' englesko ime vrste ptica (velika senica), dakle potpuno prirodna, nikad vestacka.
B

Wednesday, October 3, 2007

The Insufferable Gaucho

Nasao sam pricu Roberta Bolanja konacno i na netu - izasla je u New Yorkeru, taman posto sam spomenuo da hocu da citam "Divlje Detektive" . Procitajte ovde odlomak , pa klik na celu pricu (prevod sa spanskog). Radi se uglavnom o argentinskoj recesiji, sjajno pripovedanoj.


The Insufferable Gaucho
(slika: New Yorker)
In the opinion of those who knew him well, Héctor Pereda had two outstanding virtues: he was a caring and affectionate father and an irreproachable lawyer with a record of honesty, in a time and place that were hardly conducive to such rectitude. As evidence of the first virtue, his son and daughter, Bebe and Cuca, whose childhood and adolescent years had been happy, later accused him of having sheltered them from the hard realities of life, focussing particularly on his handling of practical matters. Of his work as a lawyer, there is little to be said. He prospered and made more friends than enemies, which was no mean feat, and when he had the choice between becoming a judge or a candidate for a political party he chose the bench without hesitation, although it obviously meant passing up the opportunities for greater financial gain that would have been open to him in politics.

After three years, however, disappointed by his judicial career, he gave up public life and spent some time, perhaps even years, reading and travelling. Naturally, there was also a Mrs. Pereda, née Hirschmann, with whom the lawyer was, as they say, madly in love. There are photos from that era to prove it: in one of them, Pereda, in a black suit, is dancing a tango with a blond woman, almost platinum blond, who is looking at the camera and smiling while the lawyer’s eyes remain fixed on her, like the eyes of a sleepwalker or a lamb. Unfortunately, Mrs. Pereda died suddenly, when Cuca was five and Bebe was seven. The young widower never remarried, although there were various women in his social circle with whom he was known to be on friendly (never intimate) terms, and who, moreover, had all the qualities required to become the new Mrs. Pereda.

When the lawyer’s two or three close friends asked him why he remained single, his response was always that he didn’t want to impose the unbearable burden (as he put it) of a stepmother on his offspring. In Pereda’s opinion, most of Argentina’s recent problems could be traced to the figure of the stepmother. We never had a mother, as a nation, he would say; or, she was never there; or, she left us on the doorstep of the orphanage. But we’ve had plenty of stepmothers, all sorts, starting with the great Peronist stepmother. And he would conclude: Of all the countries in Latin America, we’re the experts on stepmothers.

Dalje iz New Yorkera

Creative Commons License
Neodinamika by Arsenijevic and Mitrovic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License.