Monday, September 24, 2007

Because we can can can

Nedavno me jedan nazva KONZERVOM. Na osnovu jednog ranijeg teksta. Zato sto mi je muka od savremene umetnicke produkcije, a cenim staru i uzivam u njoj. Ne radi se, medjutim, o, opet citiram: 'kako su ih nekad dobro radili' sindromu. O konstantnoj teznji covekovoj da proslost konstruise lepsom nego sto je zaista bila. Radi se o vrlo sadasnjem efektu: ako danas citam dve knjige, jednu savremenu i jednu staru, obe vrhunske proizvode svoga vremena, ne znajuci unapred koja je koja, uvek cu ih prepoznati. I to onu staru po uzivanju koje mi donosi i onu novu po mucnini, stidu i najzad dosadi.

Pritom nicemu navedenom ne pridajem apsolutnu vrednost. Sve je to samo u odnosu na moju psiholosku konfiguraciju. Nije apsolutan ni skup vrednosti, odnosno skup efekata koje mi donose uzitak. Ali uzitak je tu. Ostaje pitanje: treba li mozda da poradim na sebi kako bih se prebacio u kljuc u kome ce mi savremene stvari donositi uzitak. Ovde se mozda javlja konzervativnost, u nevoljnosti da to ucinim. A mozda i ne, mozda je makar donekle ispravna moja procena da ljudi koji govore da uzivaju u savremenim delima, uzivaju u njima mnogo plice, laganije, konzumentskije nego sto se moze uzivati u starim.

Na kraju: svaki pokusaj da se ovakav moj pogled relativizuje ili objasni kao konzervativnost, u isto vreme, mozda i puno jace, relativizuje i objasnjava kao konzervativnost npr. preferiranje prirodnih sisa u odnosu na vestacke, pa i svu zabrinutost za buducnost planete, nestanak vrsta, poremecaje, sindrome itd. Zasto biti zabrinut za nestanak stotinak vrsta, poput belih medveda i pcela? Umesto da se radujemo svoj beskrajnoj varijaciji koju ce doneti mutacije, i koja ce potpuno unistiti sve granice izmedju vrsta i cak jedinki, isto kao sto je sve granice izmedju medija i zanrova unistila mutacija u umetnosti?

Ja bih radije svet sa uzitkom u umetnosti i u sisama, sa belim medvedima i pcelama, i gde se car odeva sam, po svom velicanstvenom ukusu i bogatstvu, umesto da ga golog setaju, t.j. da ga serru i richtaju, ko kako stigne.

4 comments:

Slobodan said...

sjajno bate, mnogo sam se smejao dvama poslednjih pasusa. to je valjda sustina danasnje sizofrenije i nedoslednosti. da si relativna konzerva, jesi - ali razborita. mislim da je moja poenta isto da umetnost danas i jeste za plitko uzivanje, jer prosto epoha radije plitko uziva - stvarajuci vrednost plitkih uzivanja. samo moj izbor je da moramo gledati novu umetnost.

Unknown said...

Ja mislim da je umetnost danas jednostavno komplikovanija (:))nego sto je bila pre. Vise se od nje ocekuje, vise ona hoce, pokusava. Sad, lako je uzivati u starim delima, to su ona koja su opstala, kvalitet destilovan u vremenu. Potraga za kvalitetom u sinhronoj dimenziji nuzno ima mnogo nepredvidljiviji ishod. Naravno, ko voli nek izvoli.

Boban said...

A meni se bas cini da je umetnost danas jednostavnija. Plica. Krupnije granulirana. Da se svodi na sloj bukvalnog, i sloj krupno-simbolickog, bez suptilnijih igara i tananije kompleksnosti. I to je meni vrlo ocekivano, jer danasnji covek nije uzivalac, vec korisnik; jer se ima malo vremena, i jer se traze jasne poruke. Sve se brzo konzumira, i sve se brzo zaboravlja, izlucuje.

Unknown said...

Komplikovanija je jer je doslo do divergencije i specijalizacije kao i u privredi. Umetnici danas ne stvaraju za uzivaoce, vec za kriticare. Mozda emocija jeste nestala iz umetnosti, kao i neposrednost, ali meni uopste ne deluje intelektualno plica nego pre, osim ako pod umetnoscu ne podrazumevamo iskljucivo pop art.

Creative Commons License
Neodinamika by Arsenijevic and Mitrovic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License.